Fizioterapija igra ključnu ulogu u prevenciji i liječenju poremećaja pokreta kod djece, a time i u prevenciji bolova u odrasloj dobi. Zbog smanjene tjelesne aktivnosti i povećanog unosa energije raste učestalost pretilosti, lošeg držanja tijela i drugih funkcionalnih poremećaja u dječjoj populaciji. Do 42 % djece tijekom preventivnih pregleda ima utvrđeno loše držanje tijela.

Pediatar je često prvi koji primijeti probleme i preporuči posjet fizioterapeutu. Tijekom pregleda provjerava se kako se dijete kreće – kod beba se prati pravilno okretanje, podizanje glave i slično. Kod starije djece procjenjuje se držanje tijela i ispravnost pokreta.

Fizioterapija u novorođenačkoj dobi

Kod rizične djece, posebno prijevremeno rođene novorođenčadi, fizikalna terapija je ključna. Pomaže pravovremeno otkriti razvija li se dijete ispravno, a u slučaju potrebe odmah se započinje s vježbanjem – idealno već do tri mjeseca. Koriste se posebne metode koje podržavaju prirodan razvoj pokreta, npr. Vojtina metoda. Važno je pratiti kako dijete drži tijelo, kako se kreće i kako reagira – ti signali mogu ukazati je li sve u redu.

Fizioterapija u dojenačkoj i dječjoj dobi

U ovom razdoblju fizikalna terapija usredotočuje se na rješavanje asimetrija, kašnjenja u razvoju pokreta i uspravljanja, poremećaja mišićnog tonusa (hipotonija/hipertonija) i neuromuskularne koordinacije. Čest problem je, na primjer, loše razvijen kuk (displazija kuka). 

Korištene fizioterapijske metode uključuju Vojtinu metodu ili Bobath koncept, čiji je cilj podržati kvalitetne motoričke obrasce – kako bi se dijete pravilno okretalo, sjedilo, puzalo ili hodalo. Neizostavan dio terapije je i edukacija roditelja o pravilnoj manipulaciji djetetom (tzv. „handling“), jer kućne vježbe igraju ključnu ulogu u učinkovitosti liječenja.

Fyzioterapija u predškolskoj i školskoj dobi

U predškolskoj i školskoj dobi fizikalna terapija se uglavnom fokusira na nepravilno držanje tijela, uključujući skoliotično držanje, ili poremećaje hoda (npr. uvrtanje donjih ekstremiteta, ravna stopala, ...). Također se javljaju neuromišićne bolesti koje se mogu manifestirati kašnjenjem u motoričkom razvoju (npr. spoticanje, umor). 

Formiranje svoda stopala je prirodno do 5 – 6 godina starosti. Potpora ortopedskim ulošcima obično nije potrebna, osim ako se ne radi o deformitetu. Mnogo više pomaže stimulacija stopala – na primjer hodanje bosi ili vježbe s masažnim lopticama.

Vježbe se odvijaju zabavno, kroz igre i pokret. Koriste se, na primjer, balansirajući rekviziti, penjanje, različite vrste stabilizacijskih vježbi ili posebne metode za jačanje dubokog stabilizacijskog sustava. Ključnu ulogu ima aktivno uključivanje roditelja, koji redovito vježbaju s djetetom u kućnom okruženju. Pažnja bi se trebala posvetiti i svakodnevnim aktivnostima - sjedenju u školi, položaju za spavanje, odabiru školskog ruksaka, sportu, obući i slično.